preskoči na sadržaj

Druga ekonomska škola Zagreb

 > Naslovnica
Vijesti

18.11.- DAN SJEĆANJA NA VUKOVAR

Autor: Zoran Glavočić, 16. 11. 2012.

18.11. obilježava se Dan sjećanja na Vukovar.

U nastavku možete pročitati priče iz zbirke Priče iz Vukovara koje je napisao novinar i ratni izvjestiteljj Siniša Glavašević. 

Priče o temeljnim ljudskim vrijednostima  Siniša Glavašević je u vrijeme ratnih razaranja Vukovara čitao slušateljima radija opkoljenoga grada.

 

 

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?


Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?


Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

                                                                   

PRIČA O LJUBAVI

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve.

Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak.

Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću - ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti daje vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novaca za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih.

Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

 

PRIČA O VELIKIM I MALIM LJUDIMA

Slušate li pažljivo o čemu djeca pričaju, iznenadit će vas njihova neskrivena želja da narastu.
Da budu kao tate i mame. Veliki do zvijezda. Djeca misle da će njihov rast biti dovoljan da nadvisi sve oblake i nedaće koje im prijete. Ali to su djeca. Međutim, zagledate li se u zrcalo i potom potražite oko sebe ljude koji vas okružuju, mogla bi vas zateći nevjerojatna sličnost. Nije li to čudno?!


Kao da godine i iskustvo ljudima ničemu nisu poslužili. Oni doista misle da je dovoljno udisati zrak i naći se u pravo vrijeme u restoranu prikladnim društvom i problem ljudske veličine je riješen. A život voli takve, za igru i primjer, šale. U traženju dobrovoljnih ljudskih promašaja čini i mnoge ustupke.


Dopušta im ulazak na pozornicu pod svjetlom svih reflektora, predstavlja ih na TV ekranima, nudi im položaje, obećava budućnost. A oni nasrću na vrata vječnosti, ne sluteći da će publika napustiti njihovu predstavu prije negoli uopće počne, jer se svijet nagledao takvih jadnika koji ne mogu dodirnuti dubinu vlastite nesreće.


Ako se i nađe netko da im dovikne njihovu tugu, pitanje je hoće li se uvrijediti?! A tu je još jedina mogućnost spasenja. Tko nije u stanju podnijeti težinu istine, kako bi podnio težinu slave? Jer slava je privid, ona je tek sjena koja vas prati. Ako se previše osvrćete za njom, mogli biste izgubiti put kojim ste krenuli, zaboravit ćete razloge svoga puta, izgubit ćete sve što ste dosad imali. A kako i ne bi, kad živite da biste vidjeli sjenu.
Onaj tko uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed. Oni drugi manji su i od djece, od onih koji će tek to biti, bez njih svijet može i takvi mu ne trebaju. A to nitko ne želi. Biti nepotreban.

 

PRIČA O VREMENU

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta. Jer stalno vam se čini daje to vrijeme došlo evo baš sad i, ako prilikusada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeliživot.


Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.
Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo.

Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije više važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo.


Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokušavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva.
Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.




Obavijest

18.11.- DAN SJEĆANJA NA VUKOVAR

Autor: Zoran Glavočić, 16. 11. 2012.

18.11. obilježava se Dan sjećanja na Vukovar.

U nastavku možete pročitati priče iz zbirke Priče iz Vukovara koje je napisao novinar i ratni izvjestiteljj Siniša Glavašević. 

Priče o temeljnim ljudskim vrijednostima  Siniša Glavašević je u vrijeme ratnih razaranja Vukovara čitao slušateljima radija opkoljenoga grada.

 

 

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?


Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?


Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

                                                                   

PRIČA O LJUBAVI

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve.

Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak.

Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću - ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti daje vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novaca za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih.

Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

 

PRIČA O VELIKIM I MALIM LJUDIMA

Slušate li pažljivo o čemu djeca pričaju, iznenadit će vas njihova neskrivena želja da narastu.
Da budu kao tate i mame. Veliki do zvijezda. Djeca misle da će njihov rast biti dovoljan da nadvisi sve oblake i nedaće koje im prijete. Ali to su djeca. Međutim, zagledate li se u zrcalo i potom potražite oko sebe ljude koji vas okružuju, mogla bi vas zateći nevjerojatna sličnost. Nije li to čudno?!


Kao da godine i iskustvo ljudima ničemu nisu poslužili. Oni doista misle da je dovoljno udisati zrak i naći se u pravo vrijeme u restoranu prikladnim društvom i problem ljudske veličine je riješen. A život voli takve, za igru i primjer, šale. U traženju dobrovoljnih ljudskih promašaja čini i mnoge ustupke.


Dopušta im ulazak na pozornicu pod svjetlom svih reflektora, predstavlja ih na TV ekranima, nudi im položaje, obećava budućnost. A oni nasrću na vrata vječnosti, ne sluteći da će publika napustiti njihovu predstavu prije negoli uopće počne, jer se svijet nagledao takvih jadnika koji ne mogu dodirnuti dubinu vlastite nesreće.


Ako se i nađe netko da im dovikne njihovu tugu, pitanje je hoće li se uvrijediti?! A tu je još jedina mogućnost spasenja. Tko nije u stanju podnijeti težinu istine, kako bi podnio težinu slave? Jer slava je privid, ona je tek sjena koja vas prati. Ako se previše osvrćete za njom, mogli biste izgubiti put kojim ste krenuli, zaboravit ćete razloge svoga puta, izgubit ćete sve što ste dosad imali. A kako i ne bi, kad živite da biste vidjeli sjenu.
Onaj tko uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed. Oni drugi manji su i od djece, od onih koji će tek to biti, bez njih svijet može i takvi mu ne trebaju. A to nitko ne želi. Biti nepotreban.

 

PRIČA O VREMENU

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta. Jer stalno vam se čini daje to vrijeme došlo evo baš sad i, ako prilikusada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeliživot.


Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.
Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo.

Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije više važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo.


Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokušavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva.
Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.




Obavijest

Dana 10. listopada 2019. učenici trebaju doći na nastavu, a o eventualnim promjenama u rasporedu bit će obaviješteni tijekom prvog sata.

Mail za upite: ured@ss-druga-ekonomska-zg.skole.hr


Vijesti

18.11.- DAN SJEĆANJA NA VUKOVAR

Autor: Zoran Glavočić, 16. 11. 2012.

18.11. obilježava se Dan sjećanja na Vukovar.

U nastavku možete pročitati priče iz zbirke Priče iz Vukovara koje je napisao novinar i ratni izvjestiteljj Siniša Glavašević. 

Priče o temeljnim ljudskim vrijednostima  Siniša Glavašević je u vrijeme ratnih razaranja Vukovara čitao slušateljima radija opkoljenoga grada.

 

 

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?


Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?


Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

                                                                   

PRIČA O LJUBAVI

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve.

Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak.

Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću - ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti daje vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novaca za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih.

Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

 

PRIČA O VELIKIM I MALIM LJUDIMA

Slušate li pažljivo o čemu djeca pričaju, iznenadit će vas njihova neskrivena želja da narastu.
Da budu kao tate i mame. Veliki do zvijezda. Djeca misle da će njihov rast biti dovoljan da nadvisi sve oblake i nedaće koje im prijete. Ali to su djeca. Međutim, zagledate li se u zrcalo i potom potražite oko sebe ljude koji vas okružuju, mogla bi vas zateći nevjerojatna sličnost. Nije li to čudno?!


Kao da godine i iskustvo ljudima ničemu nisu poslužili. Oni doista misle da je dovoljno udisati zrak i naći se u pravo vrijeme u restoranu prikladnim društvom i problem ljudske veličine je riješen. A život voli takve, za igru i primjer, šale. U traženju dobrovoljnih ljudskih promašaja čini i mnoge ustupke.


Dopušta im ulazak na pozornicu pod svjetlom svih reflektora, predstavlja ih na TV ekranima, nudi im položaje, obećava budućnost. A oni nasrću na vrata vječnosti, ne sluteći da će publika napustiti njihovu predstavu prije negoli uopće počne, jer se svijet nagledao takvih jadnika koji ne mogu dodirnuti dubinu vlastite nesreće.


Ako se i nađe netko da im dovikne njihovu tugu, pitanje je hoće li se uvrijediti?! A tu je još jedina mogućnost spasenja. Tko nije u stanju podnijeti težinu istine, kako bi podnio težinu slave? Jer slava je privid, ona je tek sjena koja vas prati. Ako se previše osvrćete za njom, mogli biste izgubiti put kojim ste krenuli, zaboravit ćete razloge svoga puta, izgubit ćete sve što ste dosad imali. A kako i ne bi, kad živite da biste vidjeli sjenu.
Onaj tko uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed. Oni drugi manji su i od djece, od onih koji će tek to biti, bez njih svijet može i takvi mu ne trebaju. A to nitko ne želi. Biti nepotreban.

 

PRIČA O VREMENU

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta. Jer stalno vam se čini daje to vrijeme došlo evo baš sad i, ako prilikusada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeliživot.


Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.
Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo.

Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije više važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo.


Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokušavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva.
Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.




Tražilica
Volonterski klub

Školski liječnik

 

Dr. Mirna Đanić Kojić

DOM ZDRAVLJA VOLTINO

Dragutina Golika 34a

Kontakt: 01 3665 469

parni datumi: UJUTRO

neparni datumi : POPODNE

 

Korisni linkovi
CMS za škole logo
Druga ekonomska škola Zagreb / Dobojska 12, HR-10000 Zagreb / www.ss-druga-ekonomska-zg.skole.hr / ured@ss-druga-ekonomska-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju